2. APRIL – MEĐUNARODNI DAN DJEČIJE KNJIŽEVNOSTI

Šta je to knjiga i zašto nam je ona bitna, pokušat ću vam predstaviti kroz historijski razvitak same knjige. Naime, s obzirom na koji način se danas knjiga vrednuje i tretira moramo znati da ona ne smije biti sama i napuštena. Ne samo zbog simbolike, već i zbog poštovanja i znanja koje daje svima. Knjiga je uvijek tu pored nas i ona nas nikada ne može iznevjeriti, ona nas prije svega može utješiti, spasiti i osloboditi. Računar je koristan dok ima struje, a knjiga je ta koja vijekovima trpi čovječanstvo zbog kulturnog razvoja. Ona je žrtva nas, ljudi cijeloga svijeta. Nakon činjenice da je knjiga ,,žrtva svih nas ne možemo krenuti dalje, a da se ne pitamo imamo li mi dovoljno poštovanja za nju, autore, jesmo li svjesni, koliko nas je oplemenila i duhovno obogatila? Koliko se mi zaista sjećamo onoga što pročitamo ili nam se, ipak sve vrti oko simbolike, još jedne godišnjice…

Ono što nju treba da raduje i u ovom vremenu globalizacije, jesu programi, priredbe, radionice koje kreiraju učenici sa svojim nastavnicima, a koje su posvećene pisanoj riječi. Možda, one nisu medijski popraćene, ali one su tako dopadljive, jer su prirodne, odraz su kreativnosti djece. One najbolje i oslikavaju marljive prosvjetne radnike. Domišljate su, u duhu lijepog odgoja, osmišljene su zbog komunikacije, a i zbog druženja. Neki autori/autorice su svoje romane, pripovijetke, pjesme posvetili baš s razlogom djeci. Nešto ili neko ih je inspirisao. Možda zbog problema ili okolnosti, sreće, ko će ga znati? Neke zemlje u regionu danas će ciljano imati i svoju Noć knjige. Oni domišljati naći će već neki prostor za druženje ljubitelja pisane riječi. Vjerovatno će i na sajmovima biti popusta? A, neko će baš danas imati svoju promociju. Negdje. Možda ne bi bilo loše da se osmisle neke duhovite reklame, gdje knjiga pjevuši ili poziva u šetnju. Trebamo uključiti i djecu i njihovu maštu u reklamnom osmišljavanju. Tekst bi trebao da bude primamljiv, možda tipa: „Tu sam i još sam živa, još ću da vas nerviram“ ili „Ne možete me uništiti, jer sam stvorena za one koji me još vole“. Uz knjigu, zagrljene, zaljubljene trebaju biti i ruke, pero, olovka, jer da nije njih, ne bi bilo ni pisanja. One same trebaju da skakuću u tom marširanju i da nešto pjevuše naopako. Takva knjiga bi izazvala poučni podsmijeh. Već zamišljam knjigu, koja ih gleda srdito u toj marketinškoj igri. Bilo čega da se sjetite, bitno je da svojim gestom pokažete koliko je bitna, estetski lijepo napisana riječ. Veličajmo svaki dan ljepotu, smisao, neprolaznosti knjige i njenog čitanja. Ukažimo koliko je bitna kultura čitanja, od najranijeg djetinjstva. Ne dozvolimo da padamo na tom ispitu, jer svaka lijepa riječ je još primamljiva i prigodna za određene trenutke, simbolične događaje… I nezaboravite da je knjiga bila i ostala temelj riznice svakog čovjeka, tako je već stoljećima.

Tekst pripremila bibliotekarka škole, Vesna Omeragić.