ZOVEM SE AVDO I NISAM JOŠ SPREMAN DA ODEM….

Bila je subota, 23.mart po julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Prema istome, samo dva dana ranije, 21.marta nastupilo je proljeće, a tačno 10 dana prije dolaska proljeća počeo je sveti mjesec Ramazan, mjesec posta, molitve, samoodricanja i duhovne obnove za muslimane širom svijeta. A zašto vam sve to govorim pokušat ću pojednostaviti, ako se to u ovoj situaciji zaista može.

Proljeće je najljepše godišnje doba. Priroda se budi, a Sunce jače grije zemlju. Dani su duži, a noći kraće. Livade su pune cvijeća, a ptice se vraćaju s juga da ponovo sviju svoja gnijezda. S druge strane, mjesec Ramazan je deveti mjesec u islamskom kalendaru. To je za muslimane mjesec kada je počela objava Kur’ana u mubarek noći Kadr, a Poslanik Muhamed a.s. ga je nazvao ,,vratima svakog bogoštovlja (ibadeta).” To je mjesec koji je prekriven milošću i oprostom i to tako da je njegov početak milost, sredina oprost, a kraj zaštita od vatre.

I tako u tom susretu buđenja života na Zemlji nakon neodređene i pomalo neobične, za naše poimanje zime i mjeseca milosti i oprosta odjeknula je vijest da se svome Gospodaru vratio još jedan simbol Bosne i bosanskog naroda, naše kulture i neizbrisivog bosanskog inata, Abdulah Sidran. Ono što bi isti on, Abdulah Sidran, od oca Mehmeda i majke Behije rekao svima nama bilo bi:

-Ne, ne brinite. Ja nisam umro. Samo sam otišao u drugu sobu. Ja sam ja i vi ste vi, ono što smo si bili, još smo si uvijek. Zovite me mojim imenom koje mi nadjenuše moji roditelji, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek. Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, svečan i žalostan. Smijte se, kao što smo se uvijek smijali našim veselim šalama. Zabavljajte se, mislite na mene, molite za mene. Neka ne budem zaboravljen samo zato što me ne vidite!!!

Ko ga je poznavao uvidio bi da ga ove riječi opisuju u pravom smislu. Upoznala sam ga lično, sad već prije skoro dvadesetak godina kada sam počinjala raditi kao novinarka nekadašnjih Dnevnih novina ,,San’’. Veoma jednostavan, dostupan i uvijek spreman za razgovor. Gledao nas je kao ravnopravnim iako bi bilo normalno reći da smo mi Avdini pioniri kada je bio tekst u pitanju.

Njegova profesionalna karijera i njegova prva umjetnička djela sežu u daleku 1971.godinu kada, kako bi stari ljudi kazali, ista ja nisam ni postajala, niti sam bila u planu. Pisao je poeziju i prozu, imao je neobične ideje koje je pretočio u romane, drame, putopise i filmske scenarije…Bio je nagrađivan i priznat za svoja djela još prije mog rođenja, ali to nije toliko ni bitno. Abdulah Sidran bio je, prije svega čovjek, imao je porodicu, radio na prosperitetu Bosne Hercegovine.

Ponavljam svoje čvrsto uvjerenje da je formula ZAVNOBiH-a u kojoj se kaže da Bosna nije ‘ni, ‘ni, ‘ni, nego je srpska, hrvatska i bošnjačka. Zato smo dužni naći zamjenu za dosadašnju zavnobihsku formulu. Nova formula mora eliminisati ,,imovinski aspekt’’ po kojem je Bosna vlasništvo njenih konstitutivnih naroda. Bosna i Hercegovina nije ničije vlasništvo, a starija je i pametnija od svakog svog naroda. Konstitituvni narodi nisu stvorili Bosnu, već je ona konstituisala njih. Ako, pak moramo kazati čija je Bosna, onda treba kazati: ,,Ona je SVOJA, BOSANSKA’’, znači svih onih koji žive, poštuju je i trude se da potomcima tu istu Bosnu predaju boljom nego što je bila kada su je preuzeli –

Abduah Sidran

Kada ga je bolest uhvatila u svoje čvrste kandže nije posustao i kako je i sam kazao doktor Kacila pokušao je da ga spasi iz ,,Azrailovih ruku’’, a on sam nije bio spreman da ode, jer:

-Ne radi se o meni, nego se radi o nečemu što ja moram prepoznati i izvršiti. Radi se o tome da sam prepoznao dvije vrste razloga. Jedna je moja supruga i dvoje djece koji bi u slučaju da ja sutra prekosutra ili jučer ,,skiknem” ostali na penziji od 200 maraka, što bi bilo pregrubo iz aspekta ljudskih sudbina prema mojoj gospođi koja je imala pretešku sudbinu. To bi bilo grubo u najneljudskijem smislu. Drugi aspekt sam tražio u onome što su moje kreativne sposobnosti i pronašao sam šta je to. Nije dobro da to sad kažem, ali sam pronašao i ako Bog da snage, već imam saradnike, putanje i tako dalje, moram uraditi još jedno veoma važno kulturno, književno umjetničko djelo. Imam ga, valja ga, metnuti u rernu, u društvenom pakovanju i izbaciti proizvod. To bi bilo ono što bi bilo opšti kulturni, društveni interes države Bosne i Hercegovine i naših naroda.”

Abdulah Sidran

Nažalost, kako to obično biva jedino što znamo da nas sigurno negdje, iza ćoška čeka je smrt. Abdulah Sidran nije dočekao da nam pokaže i prikaže još jedno u nizu njegovih kreativnih dijela, ali nam je ostavio dovoljno toga da nastavimo dalje i očuvamo našu jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu, kao i njen neprikosnoveni bosanski inat.

Tekst pripremila bibliotekarka škole, Vesna Omeragić.